Postoje dva nacina za mijenjanje svijeta oko nas, vanjski koji je ujedno tezak, svadjalacki , agresivan, krvav i unutrasnji koji je isto tezak i trazi umjesto suocavanje s drugima, suocavanje sa samim sobom, odnosno svojim emocijama.
Svi znate za osobe u cijoj blizini vam bude lose, makar nista ne pricali, iscijedi vam energiju i one u cijoj blizini osjetite stid, radost, neku lahkocu, pozelite da pokazete najbolje od sebe i date najbolje od sebe.
Radeci na svojim emocijama, znaci suocavajuci se sa svojim bolom i povredama, izvlaceci ih iz okova mrznje i bijesa, izvlaceci ih iz tame, osvjescavajuci ih, mijenjamo sebe. Tek nakon tog mukotrpnog suocavanja sa sobom i izlaskom iz tame mozemo da pocnemo osjecati ljubav, mozemo se poceti voljeti.
Kako pocinjemo da volimo dio po dio sebe, okruzenje, spoznajemo da smo povezani sa svima i svacim oko sebe i onda budimo uspavane dijelove nesvjesnog kod onih s kojima dolazimo u dodir. Budimo ono sto odgovara frekvenciji na kojoj se nalazimo.
Jednostavno je nemoguce po bilo kojem zakonu da nam lose i zlo tada ista mogu.
Ne mozemo vibrirati u isto vrijeme sa oboje.
Ne mozemo biti u isto vrijeme na dvije suprotne strane jer smo cjeloviti.
Nasa najveca patnja i bol izviru upravo iz te rascjepkanosti i podijeljenosti, iz dualnosti, kao sto je npr.  ja sam dobar a ti si los, ja sam lijep ti si ruzan itd. sto pocinje jako rano u djetinjstvu i s godinama samo dobija na snazi
Samokontrola, guranje pod tepih, zaboravljanje, nije jedan od nacina jer smo tako jos uvijek u mraku i svaka svjetlost s kojom dodjemo u dodir ce da nas zaboli a od boli onda instiktivno bjezimo.
Talozimo tu bol na ustajale godine koje se nizu u nasim zivotima i postajemo sve okorjeliji, sve tvrdji a nismo sazdani od kamena vec od vode, od pokreta, od fluidnosti, od emocija, od kojih se ne bjezi vec ih se dise, zivi.
Dobro pobjedjuje ali tek kada oslobodimo to vlastito dobro u sebi suocavajuci se s krhotinama uma. Moramo naci nacina i vremena da utisamo um dnevno bar desetak minuta.
Nema spoznaje sebe bez toga, spoznaje bilo cega. Treba nam znanje a ne nauceno.
U svakoj monoteistickoj religiji postoji putokaz ka tome samo je problem sto ljudi ne ulaze u ezoterijsko znacenje vec  jako povrsno obavljaju to sto obavljaju.
Danas je teze vise nego ikada naci vremena za biti sam sa sobom, za spoznati svoje bice, za spoznati tisinu. Zivimo u vrtlogu nerasciscenih emocija, vrevi uma, izlozeni svakakvom mentalnom zagadjenju.
Najbolje vrijeme za to je rano jutro dok je sve jos uvijek tiho, dok svijet spava, samo treba stvoriti naviku.
To je borba ali borba sa samim sobom, borba bez krvi i oruzja, bez ubijanja, borba u tisini i bez svjetlosti reflektora i zato je mozda najteza. Borba koja jedino ubija i pobjedjuje zlo.