Vapaj
Kada bih otisla u bespuce,
ponijela bih pun prtljag tuge,
pa je rasipala po bodljikvom trnju,
mada ni te iglice ne mogu da je rascijepe i isitne,
da kao prah legne na zemlju.
Sve godine postojanja skupise se i zalijepise za moje lice,
sva proslozivotna ne sjecanja zaronise u moje oci
i sad se prosipaju kao kapi suze, brazdajuci put i blateci moje korake.
Ima li iceg sitnog, ljudski oblikovanog a istinitog
koje moze da se ugnijezdi u moju kozu?
Ima li iceg njeznog i mekanog, dovoljno fluidnog da se useli u moje srce?
U mom uzdahu vjetar prebiva
a sa usana se otkida zadnji zalogaj hrabrosti
i snage za moj prtljag.
Koraci su teski a nose ljudsko prizemno,
umor i ocaj kao nijemi krik,
neuhvatljivo vanvremensko
kao vapaj,
kao poziv za san
u ovoj praznini u meni i pustosi oko mene.
