Recenzija zivota

L'amour au-delà des mots


26.11.2015.

Zivot


Htjela sam pisati o smrti. Medjutim, izabrala sam pisati o zivotu, vise je razloga za to.
Sta je zivot?
Je li to vrijeme potroseno na opstanak, puko prezivljavanje na koje se sveo danas, nadmudrivanje i varanje drugih sto je isto tako cesto prisutno ili je to utrka za materijalnim blagostanjem?
Ima li zivot neki drug smisao osim odbrojavanja dana od prvog udaha do posljednjeg izdaha?
Ima li zivot svoj vlastiti tempo i dah mimo nasih razmisljanja i osjecaja?
Cudesno je kako ta iscjejiteljska snaga u nama zacijeli jednu ranu.
Cudesno je kako ta iskra zivota navede jednu slonicu da putuje pred sam kraj trudnoce do jedne odredjene biljke, pojede je i nakon toga rodi bez teskoca malog slonica ili kako lavica brani mladuncad od gladnog lava.
Sve opstanak i borba za produzenjem vrste i opstankom kodirana u nama.
Poznato je da mozemo mijenjati svoje gene i da ustvari promjena na genima uzrokuje bolest ili bolje receno promjena gena je posljedica bolesti.
Ako jedna posjekotina moze da zacijeli sama od sebe, da zubi nicu sami od sebe, zasto organizam nije sposoban da se izbori sa nekim drugim bolestima ili sa svim bolestima koje ga napadnu?
Zasto ne mozemo da se samoiscjeljujemo?
Ustvari, zasto se trujemo uopste, jureci za ukusima kada govorimo o tjelesnom, jureci za strastima vezujuci to za reprodukciju i jureci za ubitacnim razmisljanjima kada je u pitanju intelekt?
Nemamo ni osnovu na nekom bazicnom nivou kada je u pitanju emotivna intelligencija.
Ako je zivot sam po sebi rast i napredak, zasto ga u startu trujemo?
Ako je kruzenje zivot smrt zivot ono sto se svakodnevno ocituje u prirodi, zasto ne nalazimo mudrost u tome?
Zasto su neki od ljudi  u stanju bez  moderne medicine i bola zacijeliti prelome, zivotinje u stanju rijesiti se parazita bez posebne inteligencije... Zasto svi ne poznajemo pjesmu zivota?
Otudjujuci se od drugih otudjujemo se sami od sebe a da to ni ne vidimo.
Zasto ziveci ne mozemo postovati ni jednu jedinu rijec ni datost da budemo samo ljudi?
Zivot kad izgubi ukus izgubio je svoju car.

Svidjela mi se ova prica...

Ova se priča događa u Francuskoj 1900. na početku nesmiljene zime.
Marie je bila jedanaestogodišnjakinja koja je živjela u staroj pariškoj
kući. Otkad je stisnula hladnoća, počela se žaliti na snažne bolove u leđima,
koji bi postali nepodnošljivi dok bi kašljala. Pregledavši je, liječnik je rekao
njezinoj majci dijagnozu koje se najviše bojala: tuberkuloza.
U to doba, još bez antibiotika, zaraza je značila sigurnu smrt.
Liječnici su jedino mogli propisati nešto za ublažavanje bolova, općenitu
njegu, odmor... i vjeru.
“Ti pacijenti, kao i svi”, rekao im je liječnik, “imaju  više šanse da
ozdrave ako se bore protiv bolesti; ako se Marie prestane boriti za život,
umrijet će za nekoliko tjedana.” Dodao je, znajući da je to više želja nego
prognoza: “Siguran sam da će ako bude na toplom, sita i bude li žarko
željela živjeti, kad  zima prođe, biti izvan opasnosti i tuberkuloza će postati
samo ružna uspomena.”
Kad je doktor otišao, djevojčičina je majka pogledala u kalendar. Do
proljeća su ostala duga dva mjeseca...
Znajući da je nijedan prijatelj iz razreda neće doći posjetiti, zbog sasvim
razumljiva, iako neopravdana straha od zaraze, Marieina je majka otišla do
škole kako bi zamolila učiteljicu da dođe k njima i poučava Marie, ne toliko
da nešto nauči koliko da malo razbije zatočenost i dosadu. Učiteljica je
rekla da ne može. Bilo  joj je žao, ali četvero djece iz razreda nalazilo se u
istoj situaciji, nije se mogla brinuti o njima, nego o djeci koja su u školi.
Sutradan dok je vješala rukom izrađene vijence po kući pokušavajući
prenijeti nešto blagdanskog veselja koje nije osjećala, majka je ugledala
blijedo kćerino lice i tugu kako se odražava na njemu. Tad joj je sinulo. Uz
kućepaziteljičinu pomoć toga je jutra pomaknula sav namještaj kako bi
mogla prinijeti Mariein krevet do prozora dnevnoga boravka koji je gledao
na maleno središnje zajedničko dvorište. Odande, mislila je majka, barem
će vidjeti to unutrašnje dvorište, čempres usred vrta, povijuše po zidovima i
prozore drugih dviju zgrada. Sigurno će se, rekla je za sebe, zabaviti makar
gledajući kako ljudi idu na posao i u božićnu kupnju ili se odande vraćaju.
Na početku siječnja zima je postala još hladnija, a s njom se pogoršalo i
djevojčičino stanje. Nekoliko noći napadaj kašlja završio bi krvavim
iskašljajem, a time i očajem jadne djevojčice i njezine majke.
Kad se jednoga jutra vratila iz dućana, majka je zatekla Marie kako
izgubljeno gleda kroz prozor. Ta djevojčica nije imala ništa zajedničko s
Marie iz njezina sjećanja otprije nekoliko tjedana. Majka joj je prišla i
upitala je kako se jutros osjeća, a djevojčica je rekla  da se jako boji da ne
umre. Majka ju je snažno zagrlila držeći joj glavu na svojim grudima i
trudeći se da njezina kći ne vidi kako plače. Djevojčica je pokazala na
dvorište i rekla:
“Gledaj, mama, vidiš onu povijušu na zidu zgrade prekoputa? Prije
nekoliko tjedana bila je puna lišća, neko je bilo zelenije, a neko žuće.
Pogledaj koliko je sad malo listova ostalo. Baš mi je palo na pamet da kad
padne zadnji list s povijuše, i moj će se život primaći kraju.”
“Ne razmišljaj o tome”, rekla joj je majka namještajući joj jastuke i
krišom brišući suze. “U proljeće svim povijušama ponovno naraste lišće i
ponovno se rađa zeleni život.”
“Ali to je drugo lišće...” pomislila je djevojčica, no nije to izgovorila.
Bolest je išla svojim tijekom, s usponima i padovima, ali  kad god bi
došao liječnik, vidio bi da je pacijentičino raspoloženje jednako njezinu
općem stanju.
Sve dok jednoga dana majka nije našla Marie kako zainteresirano
gleda kroz prozor prema gore. Ne želeći je prekidati, oprezno se približila
pokušavajući vidjeti što je toliko zaokupilo kćerinu pozornost. Bio je to
mladi slikar koji je kraj svoga prozora na trećem katu zgrade prekoputa
živim bojama slikao pariške prizore: Notre-Dame, Montmartre, Moulin
Rouge...
Prvi put nakon mnogo dana majka je vidjela Marie raspoloženu i
veselu. Majka je dijelila to njezino veselje, nešto ju je napokon
zainteresiralo, možda bi ona mogla nagovoriti slikara da joj pomogne.
Istoga popodneva otišla je do te zgrade i pozvonila na slikarova vrata.
Kad je mladi i nemarni umjetnik otvorio, rekla mu je da je majka djevojčice
koja živi na donjem katu u zgradi prekoputa, da boluje od teške bolesti te je
ponovila liječnikove riječi.
“Jako mi je žao, gospođo”, rekao je slikar, “ali ne razumijem zašto
ste mi to došli reći.”
“Došla sam vas zamoliti da dođete i poučite Marie crtanju ili slikanju.
Oduvijek ju je zanimala umjetnost, znate? Kad biste barem mogli
povremeno sići i pročavrljati s Marie... Ja ću vam, naravno, platiti koliko
tražite...” Na kraju je preklinjući rekla: “Njezin život, znate, možda ovisi o
tome hoćete li prihvatiti moju molbu.”
Ne zbog novca, nego zato što se sažalio nad djevojčicom koju je već
bio vidio s prozora, mladi je umjetnik počeo silaziti do Marieina doma,
noseći sa sobom pokoje platno, ugljen i boje kako bi joj govorio o slikanju i
potaknuo je da iskoristi svoje vrijeme u krevetu za crtanje i slikanje.
U iduća dva tjedna među njima se rodilo neobično prijateljstvo.
Jednog popodneva kad je slikar sišao u posjet, Marie je plakala u
krevetu.
“Što je, mon cher?” upitao ju je.
Marie mu je ispripovijedala svoje razmišljanje o povijuši pa mu rekla:
“Jučer je nakon što si otišao puhao jak vjetar i mnogo je lišća otpalo.
Kad je oluja stala, prebrojila sam preostale listove. Od tisuće listova koliko
ih je bilo na njezinim granama ostalo je samo dvadeset pet. A ja znam što to
znači: ako svi danas otpadnu, za mene ne postoji sutra.”
Slikar je pokušao uvjeriti Marie da je ta asocijacija glupost:
“Život će ionako teći dalje”, rekao joj je, “ne smiješ tako razmišljati.
Moraš  vježbati palete boja i crtati jabuke kako sam ti rekao, inače nikad
nećeš imati izložbu. Zapravo, zahvaljujući tomu što sam mnogo vježbao u
životu, pozvali su me da izložim slike u Americi.”
“Odlaziš?” upitala je Marie ne želeći čuti odgovor.
“Vratit ću se  najkasnije u svibnju”, rekao joj je slikar. “Onda, ako
budeš vježbala, ići ćemo slikati u polje, obilazit ćemo muzeje i naučit ću te
slikati uljem.”
“Ne znam hoću li biti tu kad se vratiš, slikaru”, odgovorila je Marie.
“Ovisi o povijuši.”
Umjetnik, koji  je zavolio djevojčicu, zagrlio ju je i nije htio
razgovarati o toj tlapnji. Samo ju je poljubio u čelo i dao joj zadatke kako bi
bila zaokupljena nečim dok se on ne vrati.
Kad je otišao, Marie je osjetila kako joj se svijet ruši i kao loš predznak
vidjela je kako je vjetar dok je slikar ulazio u svoju kuću iščupao u naletu tri
lista te ih pustio da divlje padnu u dvorište.
Od toga dana djevojčica je svakog jutra provjeravala sa svoga prozora broj
listova koji su ostali na povijuši... I svakog je jutra osjetila oštri bol u
grudima kad bi se uvjerila da je tijekom noći još jedan njezin drug otpao
zauvijek.
“Što je, dušo?” upitala ju je majka nakon burne i grozničave noći.
“Gledaj, mama”, rekla je Marie pokazujući prema prozoru. “Ostala
su samo tri lista: jedan dolje, kraj okvira, još jedan nasred zida i jedan, još
osamljeniji, iznad svega, kraj slikarova prozora. Bojim se, mama.”
“Ne boj se”, odgovorila joj je mama uvjerljivo iako sama nije
vjerovala u to. “Ti će listići odoljeti; oni su najsnažniji, razumiješ? Još
samo dva tjedna do proljeća.”
Mariein bezbrižni pogled preobrazio se u mračni izraz opsesivne
provjere triju jadnih listića. Jedne noći u veljači, usred surove oluje s
vjetrom i kišom, onaj list u sredini odvojio se od stabljike i odletio daleko.
Marie ništa nije rekla, ali udvostručila je svoje molitve Bogu da zaštiti
njezine listiće.
“Mama”, povikala je jednog jutra. “Mama, dođi.”
“Što je, dušo?”
“Ostao je samo jedan, mamice, samo jedan. Onaj najdonji sinoć je
otpao. Umrijet ću, mamice, umrijet ću.  Molim te, zagrli me, bojim se,
mamice. Jako se bojim.”
“Moramo imati vjere, dušo”, rekla je majka gutajući slinu i
potiskujući jecaj straha. “Osim toga još samo nekoliko dana do proljeća, a
ostao je još jedan list. To je list pobjednik, znaš?”
“Da, ali maloprije sam vidjela kako je zadrhtao... Pokrij me, mama,
hladno mi je.”
Majka ju je utoplila dekama i otišla po vlažne obloge. Djevojčica je
imala visoku temperaturu.
Sve vrijeme dok je bila budna, Marie je gledala kroz prozor jedini list
koji je još odolijevao. Na vrhu povijuše maleni se zelenkasto-smećkasti list
osamljeno držao na peteljci, a kad bi ga ugledala, djevojčica bi nagonski
prekrižila prste moleći se da izdrži kako bi se i sama mogla spasiti.
I list je odolijevao.
Snijegu, kiši i vjetru.
Prolazili su dani, a list je izdržao...
Sve dok jednoga dana, dok je Marie gledala svoju nadu, nije ugledala
zraku sunca kako osvjetljava list i otkrila da su se oko njega i ispod njega na
povijuši pojavili maleni zeleni pupovi.
“Mamice, mamice, list je izdržao, stiglo je proljeće, mamice. Nije li to
predivno?”
Majka je otrčala kćeri i zagrlila je suznih očiju. Ona nije mislila na
povijušu, nego na svoju kćer, koja se također spasila.
“Da, to je predivno.”
Dani su prolazili, a djevojčica je polagano vraćala snagu.
Za prvoga izlaska koji je liječnik odobrio Marie je otrčala u zgradu
prekoputa upitati za svojega prijatelja slikara.
Kućepaziteljica se iznenadila kad ju je vidjela, možda zato što nije bila
navikla da netko preživi tuberkulozu.
“Drago mi je što si  dobro”, rekla joj je cjelivajući je s iskrenim
veseljem. “Tvoj se prijatelj još nije vratio, ali uvjeravao me da će doći za
nekoliko tjedana. Ovo je poslao za tebe.”
Zavukla je ruku u nabor na košulji i pružila joj pismo za nju:
NA RUKE MOJOJ PRIJATELJICI MARIE
“Bok, Marie,
kao što vidiš, sve je gotovo.
Kad budeš ovo čitala, nedostajat će svega nekoliko dana do naših
ponovnih sati slikanja.
Kupio sam nove boje i kistove, pa ti želim darovati svoje stare.
Reci kućepaziteljici da ti otvori moj stan i uzmi moje stvari.
Mnogo vježbaj i ne zaboravi jabuke... i palete boja.”
Djevojčica je skakala od veselja. Nakon što je kućepaziteljicu zamolila
ključ, uspela se do malenoga potkrovlja po svoje slike.
Kad je došla gore, otišla je pokupiti stalak koji je, kao i uvijek, bio kraj
prozora. Gledajući van, odozgor je vidjela svoj krevet u zgradi prekoputa.
I ne razmišljajući, Marie je otvorila prozor i instinktivno potražila
svojega prijatelja, junački list koji je izdržao sve, najjači od svih listova...
I ugledala ga je.
Bio je ondje, na zidu, veoma blizu drvenoga prozorskog okvira.
Bio je ondje. Ali to nije bio pravi list, nego list koji je na opeci naslikao
njezin prijatelj slikar...

Recenzija zivota
<< 11/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

Koracam i pokusavam ostati na onoj tankoj niti koja razdvaja istinu od lazi, mrznju od ljubavi.
Nalazim mir i ljepotu u gledanju sunca, caroliju u kisnim kapima, odsjaju mjesecine u sobi, pijesku dok klizi niz prste,bosom hodu. Moji ucitelji su biljke jednako kao vjetar i djeca u cijim ocima izvire iskrenost. Osluskujem poruke kristala, divim se snazi ljekovitog bilja,zvjezdani nebeski svod je neiscrpna tema koliko i fascinantna. Odnosim se s postovanjem prema svemu stvorenom.Svaki novi dan prihvatam kao dar od Boga koji mi nosi mogucnosti za ucenje i da budem blize Njemu.Puteva za to je mnogo, istrazujem i radujem se kao dijete svakom malom koraku naprijed.
Kroz zivot me prate cuda koja kad ih shvatim prestaju to biti.


Divim se
*onima koji su hrabri da slijede svoje snove;
*bicima koja su savladala svoje slabosti;
*ljudima koji iz najvecih nevolja izlaze kao pobjednici, jaci, bolji, mudriji;
*djeci, jer vole iskreno...


Ljepota
sjaj izlaska sunca i pocetak budjenja dana;
istina
pogled djecijih ociju;
radost
miris pokosene trave i pecenog hljeba;
sloboda
pticiji let visoko na nebu;
prolaznost
otisak stopala u pijesku;
Povjerenje
prvi djeciji korak;
osmijeh
sum vjetra kroz lisce breze...



Moje sunce, moj mjesec, moje zvijezde

Filmovi
Hram duse

MOJI FAVORITI

Brojac zvijezda
63113

Powered by Blogger.ba